Upoznajte Petu gimnaziju

JU Peta gimnazija je osnovana u ljeto daleke 1969. godine odlukom Općine Centar koja je donijeta nakon zvanične odluke o ukidanju Učiteljske škole. Te godine je u novonastalu školu, gimnaziju općeg smjera, upisano četrnaest odjeljenja. Međutim, kako je prvi upisni rok bio u augustu, nije bilo gotovo nikakve selekcije kod prijema učenika, pa su primljeni učenici koji su ostali neupisani u druge škole nakon junskog upisnog roka. Osim toga, s obzirom da su profesori općeobrazovnih predmeta u novu školu uglavnom prešli iz Učiteljske škole u kojoj su kriteriji bili veoma visoki, selekcija učenika je bila izvršena tokom njihovog školovanja, pa nije bilo nimalo iznenađujuće što su do mature stigla samo tri odjeljenja. Dakle, upravo zbog činjenice da su u novootvorenu Petu gimnaziju upisani gotovo svi neupisani đaci, u početku njenog rada je bilo velikih problema i to je bio razlog što je škola, među učenicima u gradu, prozvana „kaubojskom gimnazijom“.

Ali, kako se Gimnazija razvijala na čelu sa gospodinom Tanacković Stevanom – direktorom (1969-1975), u njoj je sve više bio zapošljavan mlad i perspektivan kadar koji je učio profesorski zanat od svojih starijih kolega. Peta gimnazija je postajala tako sve respektabilnija odgojno-obrazovna ustanova, posebno od 1971. godine kada se pored općeg smjera uvodi i jezičko usmjerenje za koje je program rada uradio Stručni aktiv profesora stranih jezika u saradnji sa Prosvjetno-pedagoškim zavodom. Škola je imala sve potrebne kabinete sa učilima, dvije fonolaboratorije za učenje stranih jezika, kvalitetno opremljen kabinet za nastavu daktilografije, a u okviru programskih sadržaja učila se i stenografija.

Ubrzo nakon osnivanja škole, uslijedila je reorganizacija školstva, te je došlo do formiranja velikih školskih centara zbog, kako su tada govorili, „racionalnijeg i funkcionalnijeg obrazovanja“. Iz tog razloga, Peta gimnazija se udružila sa Stenodaktilografskom i Grafičkom školom. Pošto Stenodaktilografska škola nije bila verifikovana, a njen opstanak je bio neupitan zbog potrebe za jednim takvim zanimanjem, nastavnici stručnih predmeta, a prije svega daktilografije i stenografije, izborili su se uz pomoć Udruženja stenografa i daktilografa i kompetentnih ljudi iz PPZ-a, da se upišu prva odjeljenja Birotehničke škole u školskoj 1973/1974. godini. Integracijom sa Petom gimnazijom riješili su pitanje prostora i kadra za općeobrazovne predmete. Kasnije je za potrebe izvođenja nastave iz stručnih predmeta, daktilografije i stenografije, u školskoj 1975/1976. godini organizovan jednogodišnji kurs iz tih predmeta i za ostale profesore, tako da su se neki od njih, nakon uspješno završenog kursa, uključili u proces izvođenja stručne nastave. Među njima je bilo dosta onih koji su izvodili nastavu iz tih predmeta sve do odlaska u penziju ili do ukidanja Birotehničke škole. U tom periodu, Školski centar „Pero Kosorić“ (tadašnje ime naše škole) brojao je oko 3500 učenika i 180 profesora, te imao tzv. Radnu zajednicu. Na funkciji direktora Centra je bila gospođa Idrizbegović Amira (1975-1980), a na mjestu direktora Gimnazije kratko vrijeme gospođa Najšteter Ljerka. Rad je u to vrijeme bio izuzetno težak i naporan jer je trebalo uspostaviti zajednički krvotok između škola u Centru, ali rezultati u unapređivanju nastavnog procesa i uslova za rad nisu izostajali zahvaljujući znanju i sposobnosti vodećih ljudi. Nakon odlaska gospođa Idrizbegović i Najšteter na nove dužnosti, za direktora Centra je postavljen gospodin Marić Aleksandar, a za direktora Gimnazije gospođa Čampara Zehra (1978-1990).

Neposredno pred sam početak rata u Bosni i Hercegovini, u Petoj gimnaziji i Birotehničkoj bilo je oko 1500 učenika i 100 profesora, ali su tragična dešavanja u našem gradu i zemlji dovela do osipanja i kadra i učenika. U aprilu 1992. godine za predsjednika Kriznog štaba izabran je gospodin Ganibegović Muhamed, a nešto kasnije imenovan je i za direktora škole. Budući da se školska zgrada nalazila u današnjoj ulici Obala Kulina bana 3, na mjestu izloženom ratnim djejstvima zbog blizine prvih borbenih linija, škola je privremeno bila izmještena u prostorije Škole primijenjenih umjetnosti i tu je opstajala sve vrijeme rata. Kao koordinator za Birotehničku školu radila je u tom ratnom, ali i poslijeratnom periodu, gospođa Hodžić Bisera. Osim punkta u ovoj školi, još 17 punktova širom grada je bilo na raspolaganju učenicima, od Dobrinje do Bentbaše, kako se nijednog trenutka ne bi prekinuo nastavni proces. Nastava se odvijala u hodnicima, podrumima i ostalim prostorijama različitih stambenih objekata koji su koliko-toliko bili zaštićeni od metaka i granata zahvaljujući doprinosu i radu Civilne zaštite, i to uglavnom u jutarnjim satima, a ponekad i do 16:00 sati, sve dok je dnevna svjetlost to dozvoljavala. U upotrebi su bili Dnevnici manjeg formata od uobičajenog, a na kraju školske godine Koordinatori punktova su slali pismene izvještaje o uspjehu učenika. Stručni kadar je velikim dijelom bio adekvatno zastupljen, a do podataka o raspoloživim nastavnicima se najčešće dolazilo putem spiskova iz Mjesnih zajednica. Veliki broj profesora je radio istovremeno na više punktova. Od 01. septembra 1994. godine redovna nastava se počinje održavati u matičnim školama, pa se učenici opredjeljuju uglavnom za najbližu školu. Učenici koji su već bili upisani u našu školu, svoje su školovanje nastavili u zgradi Mješovite srednje poljoprivredno-veterinarske i prehrambene škole, Birotehniča škola je nastavila raditi u Školi primijenjenih umjetnosti, a učenici I razreda su upisani u Petu gimnaziju koja je prvi put počela sa radom u desnom krilu zgrade OŠ „Fatima Gunić“ na Alipašinom Polju. Tada na čelo škole dolazi gospođa Akšamija Nezaheta koja će na tom rukovodećem mjestu ostati sve do 2007. godine. S obzirom da je još postojala opasnost od ratnih djelovanja, a kretanje stanovnika Sarajeva bilo je otežano zbog lošeg ili nikakvog javnog prijevoza, neki profesori su radili samo na jednom punktu, a neki na više njih. U školskoj 1995/1996. godini, nakon prestanka rata, nastavni proces se i dalje odvijao pod otežanim uslovima, a tek u narednoj godini došlo je do saniranja granatiranih prostorija školske zgrade, popravljanja krova, ostakljivanja prozora i popravljanja instalacija za grijanje. Godine koje slijede donijele su bolje uslove rada: počela je adaptacija sportske dvorane i opremanje učionica klupama i stolicama, kao i ostalim namještajem svih prostorija škole, snabdjevenost škole učilima, knjigama i ostalim pedagoškim materijalom je bila sve bolja, a sve to zahvaljujući raznim donacijama, a vremenom i vlastitim sredstvima. Poslijeratne godine ostat će u sjećanju po velikom broju povratničke i izbjegličke djece za koju su vrata naše škole uvijek bila širom otvorena, kao i izvjesnom broju djece iz susjednih zemalja zahvaćenih ratnim vihorom.

Od školske 1997/1998. godine Peta gimnazija prelazi sasvim u zgradu OŠ „Fatima Gunić“ na Alipašinom Polju gdje se, zahvaljujući susretljivosti i gostoprimstvu Uprave, profesora i ostalog osoblja ove osnovne škole, nastavni proces odvija neometano bez obzira na nedostatak prostora. Na vodećem mjestu škole, kao vršilac dužnosti direktora, tokom njenog rada na ovom lokalitetu, nalazila se i gospođa Šikarić Zijada (2007-2010) nakon odlaska gospođe Akšamija na novu dužnost.

I napokon, nakon dugog niza godina rada pod otežanim okolnostima, od 01.11.2010. godine Peta gimnazija počinje sa radom u novoj školskoj zgradi na Dobrinji, u ulici Senada Poturka Senčija bb, koju dijeli sa Gimnazijom Dobrinja. Te iste godine je na čelo škole došao gospodin Sejad Šenderović. Danas škola broji oko 600 učenika i 70 uposlenika koji, pod vodstvom Direktora i zahvaljujući izuzetnim uslovima rada i dobroj opremljenosti jedne moderne škole, postižu značajne uspjehe na svim poljima. Ne treba zaboraviti da naša škola, jedina u Bosni i Hercegovini, ima sportsko usmjerenje koje je uvedeno 1997. godine zahvaljujući trudu i zalaganju gospođe Akšamija kao direktora škole i profesora Aktiva sporta, a koje omogućava učenicima tih odjeljenja, uz izvjesne privilegije koje im dodjeljuje Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, kao što je „status perspektivnog sportiste KS“, da se uz redovne školske aktivnosti jednog srednjoškolca mogu aktivno baviti nekim sportom i neometano ispunjavati sve svoje sportske obaveze.

I evo, u školskoj 2013/2014. godini, Peta gimnazija će napuniti 45 godina svog postojanja i može se reći bez ikakve sumnje da je svih ovih godina stajala dostojanstveno, hrabro se borila za svoj opstanak i zasluženo mjesto među sarajevskim gimnazijama, te da nikada nije prekidala sa radom, pa ni u najtežim vremenima kada je Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina bila u najstrašnijem vihoru četverogodišnjeg rata. Jednom riječju, naša „PETA“ je uvijek nesebično davala i još uvijek daje, a nadamo se da će tako biti i u budućnosti, svoj veliki doprinos kvalitetnom obrazovanju mladih ljudi koji su i tokom strahovitih ratnih godina, a i u teškim poslijeratnim godinama i današnjem vremenu globalne ekonomske krize, silno željeli, i još uvijek žele, da stječu nova znanja, šire svoje svjetonazore i časno i ponosno koračaju na svom životnom putu.